“Mladi su ljudi kroz povijest uvijek bili nositelji napretka,” rekao je Barack Obama. Prošlog sam se vikenda imao priliku u to i uvjeriti - ne na konferenciji TED niti na samitu Ujedinjenih Naroda, već na jednom puno neobičnijem, a opet sasvim običnom mjestu, na zidinima jedne bosanske tvrđave. U Sto’cu, da budem precizniji. Stolac, uspavani gradić pomalo zaboravljen, a neki za njega nikad nisu ni čuli. Kao što često bude s takvim skrivenim draguljima i ovdje je riječ više o zaboravu nego o lošem marketingu. Dok za Dubrovnik možemo reći da je biser Jadrana, za Stolac slobodno možemo reći da je kamenica duboko zakopana i skrivena od očiju javnosti.
Ono što je započelo s nevinim telefonskim pozivom “jesi li za jedan izlet preko granice?” pretvorilo se u iznenađujuć i dirljiv, srednjovjekovljem obilježen vikend prepun nade i optimizma. Nadu spominjem jer nije bila samo riječ o mačevima i sokolarstvu, riječ je o mjestu i događaju gdje se u punom sjaju pokazao mladenački entuzijazam i želja da se nešto postigne. No, vratimo se deset godina unazad: grupa prijatelja iz ovoga kraja odlučila je organizirati srednjovjekvni sajam. Tako je sve počelo, a danas je Stolačka Tarča međunarodni događaj na kojemu se viju zastave mnogih zemalja: zrakom lete zastave koje bacaju kopljari iz Firence, nebom kruže ptice grabljivice, a sjekire lete takvom preciznošću da čak i prizori iz Igara prijestolja izgledaju bljedunjavo. Sve je živahno, kaotično, ali i neobično afirmativno i “zarazno”.
A sve to u organizaciji grupe tridesetogodišnjaka. Sjedeći s njima na kafi, promatrajući ih iscrpljene s kapcima na pola koplja, objasnili su mi kako su razvili tu neobičnu ideju od samog početka i na koji su je način doveli da danas bude cijenjeno regionalno događanje.
Kod mojih sugovornika jasno se mogla vidjeti kombinacija iscrpljenosti i adrenalina, suspregnutog ponosa koji dolazi kad napraviš nešto od nule, a pritom doneseš dobrobit za cijelu zajednicu. Ovdje nije riječ o profesionalcima s Power Point prezentacijama i hich-tech aplikacijama; ovdje je riječ o radnicima po principu “uradi sam”, sanjarima s vizijom naoružani s walkie-talkejima koji u ruksacima nosE srednjovjekovne oprave. Nije tu bilo velikih sponzora zvučnog imena, državnih potpora i Instagram influensera koji dolaze u velikom stilu. Samo strast i predanost, zajedništvo, a ujedno i lekcija da promjene ne dolaze samo sa sjednica održanih u uredima u Briselu.
To je također dokaz da i obični ljudi mogu pokrenuti velike stvari od kojih korist može imati lokalna zajednica te da ambicija nije uvijek povezana s kravatom i objavom s heštegom. Pogledajmo malo trojstvo slova P: povijest, priroda i potencijal. Stolac ima sve to. Ruševine koje datiraju 300 godina prije Krista, vremenom zaboravljene, zapletene u draču, ali, ako poznaš čovjeka, koji poznaje čovjeka, koji poznaje nekog drugog, onda će te netko tamo i odvesti.
Meni se posrećilo da sam upoznao upravo jednog takvog i na tome sam silno zahvalan. Rijeka Bregava koja protječe kroz taj kraj poput niti kroz pohabanu tapiseriju prizor je na kojeg ni okorjeli influenseri i turistički vlogeri ne bi stavili filter. Očaravajuće! Mjesto je to koje bi uz lagani dodir čarobnog štapića moglo postati nešto izvanredno.
A potencijal? Doslovno “vrišti” iz svakog kamena, nalazi se u ehu zvuka među zidinama, ocrtava se na licu mladih entuzijasta obučenih u ručno šivane srednovjekovne oprave. E, al’ s tim zadnjim P, dolaze još dva: problem i politika. Prave bitke u Stocu nisu one s mačevima i metalnim mrežicama za glavu – verižnjačama, već one protiv inertnosti, protiv indolentnosti. Stalna potreba za dokazivanjem važnosti i vrijednosti tog gradića, rovovska borba za isticanjem vrijednosti tog bisera. Ovi mladi ljudi rade upravo na tome. Svake godine ispočetka, bez ikakvih garancija, ali i dalje oživljavaju utvrde puneći ih životom, smijehom i nadom.
Oni nisu samo čuvari povijesti, već su sa svojim festivalom kreatori neke svoje paralelne. Dvije su me stvari jako iznenadile a) koliko je zapravo izvrsna organzacija festivala; b) nikad prije nisam čuo za to događanje. Dakle, sudionici su stizali u velikim grupama doslovno iz svih krajeva Europe, svirao je izvrstan band, a posebno se isticala grupa iz Firence sa svojom vještinom bacanja zastava. Jako mi je bilo drago vidjeti da su na svoj vrlo bučan i atraktivan način cijeloj atmosferi pridonijeli i naši Dubrovački trombunjeri.
Napustio sam Stolac pomalo posramljen zbog mog vječnog cinizma (što ću ja, Britanac je to). Budućnost ipak pripada mladima. Pritom ne mislim na jednako obučene, uniformirane TikTokere i prodavače magle, već na ove što u šes’ura ujutro u brdo vuku srednjovjekovne rekvizite. One koji stvari obavljaju bez posebno razloga ili da bi se proslavili. Tako da, u pravu je Barack Obama. Ali bih htio nadodati da mladi jesu pokretačka snaga napretka pa makar to bilo i s mahanjem sjekire. Ali, maknimo im se puta i pustimo ih da djeluju.
